четвртак, 21. октобар 2010.

KRAĐE I PARTIJSKI PRIJATELJI

/ Ne, neće biti reči o izbornim krađama i politici onoj - političkoj, nego onako, kao viđeno očima nekoga ko se nije nadao ovakvoj i ovolikoj demokratiji / ! /


Sindikalni protesti, koji ponovo potresaju Srbiju i radnička nezadovoljstva, odavno nisu ozbiljna briga većine Negotinaca i to iz najmanje dva razloga. Sindikata, onih pravih, radničkih gotovo da i nema, a nema ni radnika, takođe. Iščezli kao vrednosti i kategorije tokom vremena tranzicije i privatizacija, koje su sa nekada poduže liste privrednih preduzeća krajinskih, bespovratno izbrisale Poljoprivredni kombinat , Mlekaru, Poljotehnu, Krajina vino i još neka. /Zbrisa sa lica zemlje i medije lokalne, radio i televiziju, kao da ih nikada nije ni bilo, nije na odmet da se zna /. Hajde da verujemo da će epilog privatizovane, nekada najveće ovdašnje fabrike, IHP Prahovo , biti stvarno povoljan za hemičare. Nadajmo se da će vlasnik iz Grčke, Kompanija "Neohimiki", konačno, posle dve godine , da ispoštuje poslednje dato obećanje i radnicima namiri preko 5 miliona evra duga na ime zaostalih plata. Najnoviji rok je počeo da teče u septembru, ali se pitam da li je moguće da se obezbede tolike pare za samo jednu godinu i kako? Reč je , uzgred, o iznosu / sada možda i većem / za koji je Prahovo prodato Grcima.

*

Dakle, u prostor onoga čega u Krajini danas nema , uselili su se neki novi stanari i maniri. Najbrojniji su lopovi, NN lica, uglavnom. Dok ih ne uhvate, kradu struju sa bandera, a lakomi su i na pare . Tako je nedavno maskirani mladić, pokušao da opljačka menjačnicu "Vegeta Živanović 5" u strogom centru Negotina. Bio je naoružan i reklo bi se poprilično drzak u nakani, s obzirom da je menjačnica koju je izabrao da pljačka od negotinske policije udaljena samo nekoliko stotina metara.

Novac je sačuvao, a lopova "naterao" da pobegne Branislav Đurić, radnik menjačnice , svojom prisebnošću, iako mu je mladić sa kapuljačom preko glave, maskiran po uzoru na likove iz gangsterskih filmova, uz obavezne naočari za sunce, držao pištolj uperen direktno u lice.

Pokušaj pljačke dogodio se u jutarnjim satima, pred otvaranje menjačnice, kada na ulici nije bilo prolaznika. Na poziv radnika obezbeđenja Telekoma "Srbija", jedinog koji je primetio čudno komešanje na vratima udaljenim oko stotinu metara niz glavnu ulicu, čuvari reda su odmah stigli, ali je lopov već pobegao, uputivši radniku menjačnice reči pretnje "osvetiću ti se".

Glavni junak priče, Bane, nekadašnji radnik jedne od banaka, domaćih, ugašenih , nije ni važno koje, čovek je od iskustva, pravi bankarski činovnik i svi ga u gradu znaju. Interesantno je da se još uvek, sa posebnim žarom, priseća detalja pljačke u pokušaju i značajno naglašava da je na ovakvu situaciju bio spreman jer ju je predvideo. Bravo za Baneta, našeg druga!

*

Predvideo je on, svojevremeno, i neke političke kombinatorike, koje su se odvijale taman po njegovim rečima. Počinjem ozbiljno da verujem u njegove priče. Ali zato, uopšte, ne verujem da punoletan, školovan čovek, normalnog i prihvatljivog zdravstvenog stanja može doći do radnog mesta prijavom na raspisani konkurs. Podvlačim normalanog zdravlja, jer se konkursima, uglavnom, traži takva potvrda, koja se u vidu lekarskog uverenja izdaje u zdravstvenim ustanovama. Taj papir, vredan tri do četiri hiljade dinara, sa potpisima nekoliko lekara, izgleda da je veoma tražen, imajući u vidu solidan broj slobodnih, javno oglašenih, radnih mesta. Ne manjkaju ni kandidati. Neki od njih skloni optimizmu plaćaju, guraju se u čekaonicama, obijaju administrativne centre u potrazi za dodatnim potvrdama da nisu bili nevaljali članovi zajednice i , ne daj bože, u pritvoru, ma svašta-nešto, nadaju se ! Kad ono, od svih prijavljenih , sa urednim potvrdama , papirima, programima, vizijama, iluzijama, pa u najvećem broju slučajeva i papirom da su zdravstveno ispravni, prođe samo onaj sa uverenjem partijske centrale plus koalicije, da je podoban i kao takav izabran. Još onomad kad se agitovalo i kad bejahu izbori. Tada se, veli demokratska koaliciona većina, u koalicionoj demokratskoj Srbiji, na muci poznaju junaci, a radna mesta, uglavnom direktorska, su obećana nagrada za vanredne napore - umne i fizičke. Kampanje, političke, su, kažu, iscrpljujuće, pa je red da se najvredniji članovi, kasnije, dobro odmore. Na funkciji, ako je moguće. Centrale imaju odličan osećaj za procenu i biraju samo one koji su mnogo uradili za opštu stvar. Još samo da iz ustaljene, a nepotrebne, izgleda, prakse izbace konkurse, samim tim i kandidate, da im ne prave smetnje, kada se zna da je mesto odavno obećano - rezervisano, kako god, za izabranog. Zgodno, zar ne? Tada bi se svi skupa manje zamlaćivali oko nepotrebnih detalja, koji troše dragocenu energiju centrala i koalicionih im prijatelja.


Mislim tu i na škole u koje se na sličan način ulazi koaliciono demokratski ! Zapošljavaju se nastavnici i profesori, po hitnosti postupka. Rade odavno, od prvog septembra, a konkursi raspisani upravo sada, taman na vreme, posle dva meseca. Pitam se, ima li smisla javljati se na iste ? Sa svim traženim papirima i potvrdom o dobrom zdravlju koja košta, pride. Ako je verovati jednom uglednom direktoru jedne ugledne negotinske škole, ti konkursi su raspisani za one već primljene "pod hitno". Na kobajagi konkurse nema potrebe javljati se jer su samo puka formalnost u demokratskoj Srbiji, koja poštuje pravo na zaposlenje i rad svojim građanima. Pogotovu, i pre svega, onima koji imaju centralu i koalicione prijatelje!

I zato, ne znam, ima li smisla trošiti reči na opisivanje nesmisla kojim smo i danas, deset i kusur godina posle ulaska u novo doba i demokratiju, preplavljeni ? I pitam se, ko su pravi junaci priča, poput ovih složenih u jesen mog Negotina i mog nezadovoljstva ?

2 коментара:

  1. Mislim da niko u zadnjih deset godina, nije primnjen u nijednu ustanovu na budžetu, zbog toga zato što je bio najbolji kandidat na konkursu. A verovatno ni pre toka. To sve govori.

    http://rekurzivno.blogspot.com

    ОдговориИзбриши
  2. Ne želim da budem licemeran i da tvrdim kako nisi u pravu i kako toga (o čemu veoma jasno i precizno pišeš) nema u našoj maloj varoši, ali uzduš i popreko Srbije. Ipak, n amnestirajući takve pojave, želim da se prisetimo kako je toga u ovoj (ili onoj) državi, takođe bilo. Samo je bila jedna (jedina i najbolja) partija, pa se onda to tako radilo. Dobro se sećam da su radni upitnici, onako kao usput, negde na kraju, imali i to čuveno pitanje o partijskoj pripadnosti. Isto je to i danas, samo stranaka ima više i pitanje nije, kako bi se reklo, transparentno.
    Naravno, ne razmišljam na ovaj način, da bih opravdao postupke današnjih partijskih nomenklatura, već zbog toga što imam dugotrajno pamćenje.
    Tako je, uostalom, bilo i posle rata. Prvoborci i "prvoborci" su i onda zauzeli sva mesta. Tada je, na svu sreću prvoboraca bilo manje, a mesta više.
    Ali, da ne bude zabune. Ja zaista mislim da prvoborcima i treba da pripadnu neka mesta. U suprotnom, ko bi "izgurao" promene, koje su, ipak, evidentne.
    Ali, prvoborcima a ne "prvoborcima". Ovih dugih je uvek, nekako više. Bilo bi mi drago da( ako si konkrisala za jedno direktorsko mesto, čiji je konkurs, ako se ne varam, upravo završen) tvojim izborom, ovaj grad, i politička nomenklatura pokažu da nisu "prosečna Srbija".

    ОдговориИзбриши