среда, 17. новембар 2010.

"KRAJINA" KOJE VIŠE NEMA

Svedočanstvo da smo nekada na ovim prostorima imali svoju medijsku kuću, Radio i Televiziju, još uvek se može naći jedino na zvaničnom sajtu opštine Negotin ! Imali smo glasila, koja su godinama predstavljala javni servis građana ove opštine ! Krajinski mediji su decenijama, sve do 2007. godine, nekada sa manje, nekada sa više uspeha, bili izvor informacija građanima negotinske opštine. Neskromno će zazvučati ako kažem da je RTV "Krajina" bila i oslonac svestranog informisanja republičkih medija sa ovog područja Istočne Srbije. To znaju nekadašnji radnici ove medijske kuće, nesumnjivo i slušaoci i gledaoci, koji pamte iskorake „Krajine“, čiji je osnivač, sada daleke 1979. godine bila opština. Tako je to bilo! Na tradiciji lista, formirana je radio , a mnogo kasnije i TV stanica. U porodici republičkih elektronskih medija, RTV „Krajina“ je uvek bila visoko kotirana, i to je podatak, manje-više poznat široj javnosti.

*

Krajina je bila - više je nema – ugašena je! Na žalost, ne samo četrdesetoro bivših radnika te kuće, kroz koju je tokom tri decenije postojanja prošlo bar deset puta više novinara - saradnika , tonaca, montažera , snimatelja, medijskih radnika. Na žalost i više hiljada vernih saradnika – hroničara Negotina, koji su svojim entuzijazmom i znanjem ostavili trag u obrazovnim, dokumentarnim, političkim, sportskim i emisijama sa drugim raznim određenjima, uobičajenim za pisane i elektronske medije.

Sve te vrednosti su nestale sa privatizacijom "Krajine", 16. novembra 2007. godine , za koju i danas, sa vremenske distance od pune 3 godine, može da se kaže da je bila pogubna. Priča o neuspelim privatizacijama medija, ne samo negotinskih, najčešće se dovodi u vezu sa lošim zakonima po kojima se odvijala. Zakoni su bili loši za medije i novinare, i danas su doduše, ali su zato bili dobri za sve one koji su se dočepali medija jer su im omogućili da neznanjem, nebrigom i neodgovornošću, prvo zagade, a onda i opustoše medijsko nebo Srbije.

Za propadanje RTV "Krajina", ali ono pravo - ravno sunovratu bilo je potrebno kratko vreme. Medijska kuća, kupljena 16. novembra 2007. godine u problemu je bila već u januaru 2008. Finansijskom, moralnom, profesionalnom. O mukama kojima su bili izloženi zaposleni, već sam pisala u svojim ranim radovima. Da se ne ponavljam. Važno je napomenuti da su nekada zaposleni, danas, uglavnom, nezaposlena lica u potrazi za bilo kakvim poslom. Bez obzira na solidno obrazovanje, znanje i poštenje, teško je do njega doći bez "impozantne" političke karijere. Za razliku od njih, oni koji su ugasili negotinske medije, izmanipulisali zakon više puta i grubo povredili prava radnika, kroz proces tranzicije i privatizacije su prošli bezbolno i o trošku drugih. Imaju dobro plaćen posao i političke karijere.

Da li zbog svega što se tokom dve godine, tačnije 26 meseci, po katastrofalnoj privatizaciji dešavalo sa nekadašnjim Javnim preduzećem RTV "Krajina", Agenicija za privatizaciju je, zaključno sa 31. decembrom 2009. godine, raskinula ugovor o prodaji tog javnog preduzeća Konzorcijumu Dejan Grujić, zbog nepoštovanja odredbi o investiranju. Po meni, a trebalo bi i po zakonu, Konzorcijum tadašnjih vlasnika je prekršio, bar, još nekoliko obaveza iz kupoprodajnog ugovora, koji nažalost, nije javno predstavljen javnosti, u tada još uvek aktivnim programima radija i TV "Krajina".

Između ostalog , tročlani Konzorcijum, / dr Petar Rakin iz Beograda, Siniša Puljecović i Dejan Grujić, koji su bili na funkcijama predsednika Skupštine akcionara - Rakin, predsednika Upravnog odbora - Puljecović i do smene, ili ostavke, kako god, oktobra prošle godine, direktora AD "Krajina" - Grujić/, nije ispunio ni obaveze prema osmoro oštećenih radnika - poverilaca, kojima je pravosnažnim odlukama nekada Opštinskog, sada Osnovnog suda, trebalo da namiri zaostale višemesečne zarade, uplati doprinose iz radnog odnosa i namiri sudske takse, od više desetina hiljada dinara. Danas, na trogodišnjicu privatizacije "Krajine", koje više nema, a posle godinu i po dana od pokrenute parnice bivši radnici te medijske kuće, oni koji su tužili svoju firmu, još uvek čekaju izvršenje sudskih odluka. Pravda je spora, ali dostižna, ali dosadašnje okolnosti ukazuju da oni kojima se može jer su na poziciji, uvek nađu tzv. rupu u zakonu. Na štetu oštećenih, po praksi i pravilu.

Inače, na ime izvršnih sudskih odluka, delu radnika koji su ušli u dugu parnicu, a kasnije podneli i krivične prijave protiv članova već pomenutog konzorcijuma, trebalo je namiriti oko milion dinara duga, možda i više, sada sa naraslim kamatama. Na to se još uvek čeka. Čekaju i ostali bivši zaposleni koji su u međuvremenu morali da napuste svoja radna mesta, po sili zakona. Za to vreme, nevelika imovina "Krajine", koja se nije našla na spisku prilikom njenog popisivanja se i bukvalno raznosi i uništava. Pitanje koliko je ona vredna je , naravno važno, ali još važniji je i odnos prema njoj. Ukoliko je po poništenoj privatizaciji, decembra prošle godine, formiran Akcijski fond sa čuvarom kapitala, otvara se pitanje uloge tih istih čuvara. Ko, su gde su, shvataju li ozbiljno poveren im posao,šta treba da rade, koga zastupaju.......

Kako god ! Noćas, na trogodišnjicu početka kraja "Krajine", podsetiću sve one koji se slučajno zateknu na ovoj strani mog dnevnika da je ovo negotinsko preduzeće prešlo u privatne nečije, nebrižne ruke za samo 138 hiljada dinara, a da je ukupna vrednost procenjenog kapitala iznosila 1.380.000 dinara.


U trenutku kupovine u medijima je radilo 40 radnika, koji su selektivno i bez višemesečnih zarada napuštali preduzeće.
Kupci su se, inače, na aukciji održanoj na današnji dan pre tri godine Ugovorom obavezali na investiciju od 200 hiljada dinara u prvoj godini promene vlasničke strukture, što naravno nikada nije ispoštovano. Kao ni sve druge obaveze prema radnicima. Čak ni one dosuđene. Kada i da li će ikada ? Vreme čini svoje, a nade je sve manje.

Mediji su ugašeni. Zato je i priča o njima na zvaničnom sajtu opštine Negotin, suvišna. Pripada davno prošlom vremenu - istoriji. Ti mediji, već tada, zapravo i nisu bili opštinski. Zato sećanja na njih treba prepustiti samo onima kojima su doista značili i koji su ih voleli.