понедељак, 19. април 2010.

NIJE VULKANSKO, ALI JE SEĆANJE

Problem negotinskog dima, obrazložen nedavno na jednom od najposećenijih blogova, kao da je nagovestio daleko ozbiljnije dimenzije međunarodnog akcidenta izazvanog erupcijom vulkana na Islandu, pa sada umesto lokalnog dima imamo vulkansku prašinu, koja je finansijski ugrozila domaću i strane avio kompanije, ali mene lično, više i, prvenstveno, brine zdravlje ljudi u novonastalim okolnostima. Mediji beleže reči stručnjaka raznih profila, eksperata: vulkanologa, epidemiologa, meteorologa i koga sve ne, u vezi sa problemom koji nikako nije za potcenjivanje, a stigao je onako, neplanirano, kao opomena da priroda ima svoje zakonomernosti i ne haje previše ni za svetsku ni za domaću ekonomiju, za zdravlje naroda, ovog ili onog, ovde ili tamo, svejedno.


Međutim, ovaj problem nas je na jedan posve novi način približio evropskim zemljama ali i pojedinim, na drugim kontinentima. Tako se, naknadno, u "iščekivanju" vulkanskih čestica, za koje eksperti, ipak, kažu da trenutno obitavaju visoko iznad nas, na 6 do 11 kilometara, te da nisu opasne po zdravlje, potvrđuje već zaboravljena činjenica da živimo na istoj planeti i pripadamo istoj civilizaciji. Sa brojnim sličnostima i još brojnijim razlikama, doduše. Zaboravimo, iako je vest broj 1, vulkansku prašinu i osvrnimo se oko sebe, dragi Negotinci. Da, baš vi, hajde da kažem, iz strogog centra grada, mi , svi koji živimo u okolini parka, preko puta Hotela, u okruženju Telekoma i Banke Intesa.


Naš park i naš Trg, kojim koračamo kako bismo iz svojih stanova, stigli do centra našeg Negotin- sitija, već godinama ne liči na sebe, na mesto mog, verujem i vašeg detinjstva, mladosti, periode mojih naknadnih povrataka u rodno mesto, posle dva duža odsustva.
Nekada tu, u ovom prostoru, danas gradskoj babarogi, bile su smeštene prodavnice "Poljotehne", jedna sa prehranom, a odmah preko puta nje, druga, sa, uglavnom, belom tehnikom, rasvetom, kasnije delovima za mehanizaciju.




Svraćali smo, baš ovde, sećam se čak i imena nekih prodavaca, kupovali namirnice za domaćinstvo, bombone, sladoled, Koktu i druge sokove, hleb, peciva ........ I za divno čudo, tada, nekada davno, za sobom nismo ostavljali otpad, račune / mislim da ih je i tada bilo, iako ne behu fiskalni/, bili smo pedantni, lepo vaspitani, zaljubljeni u svoj mali, zeleni grad. Vreme je prolazilo i menjalo se kao i okolnosti, pa i čitav poredak. Sa tranzicijom su stigli stečajevi, likvidacije preduzeća, privatizacije. Sa njima i novi trgovci iz daleka. Pomenuti objekti su opremljeni kineskom robom, nastanili su se tu neki novi maniri! Zadržan je i levi i desni ulaz, ali sa popucalim izlozima, krajnje neukusno i neprimereno 21. veku aranžiranim, bez obzira na stranu, nebitno ! Bilo je ružno, tužno i jadno, na prvo, drugo i svako naredno gledanje . Preko noći, zahvaljujući malom zaklonu, koji garantuje "privatnost", ovo "područje" je postajalo svratište dokonih i besnih noćobdija, za kojima je, u jutarnjim satima ostajala pet, pivska, ambalaža i štošta drugo. Prošle godine, po iseljenju naših kosookih prijatelja, koji su valjda prešli na neku još atraktivniju lokaciju u gradu, ostao je, nama na Trgu, isti okvir. Slika donekle promenjena, ali, nažalost, već viđena. Ružna!



Uz smeće, koje je neko zaboravio da ukloni, a i zašto bi, niko to danas ne sankcioniše ozbiljno u našoj zemlji, mislim, pa se i sada jasno vidi kroz popucala stakla, ostali su i drugi, vidljivi tragovi noćnog prisustva "razigranih" nam sugrađana, zakletih konzumenata pića iz ambalaža za jednokratnu upotrebu. Mogu samo da pretpostavim šta bi se sve tu moglo da pronađe, jednim ozbiljnijim uvidom u "stanje na terenu"?
I, evo dragi moji Negotinci, uz vulkansku prašinu, koja je povezala zemlje Evrope u jedinstvenu priču, ne samo medijsku, ali nimalo simpatičnu i prilično napetu, mi u Negotinu , na istoku Srbije imamo i druge muke. Mi imamo problem nerazvijene građanske svesti, nekulture i nemara. Tačno je, mi geografski jesmo na mapi evropskih zemalja, ali sem toga i s vremena na vreme, neke zdravstvene pandemije, sada i vulkanske prašine, koje nas povezuju, sve ostale sličnosti su ili slučajne ili izostaju. Da, nekada smo imali i pravi park sa lalama, koji smo čuvali i voleli. Bilo jednom ..............



"Zaista, kao što dnevna svetlost zaslepljuje oči slepih miševa, tako i stvari najočiglednije po prirodi, zaslepljuju inteligenciju naše duše", Aristotel.


5 коментара:

  1. sta ocekivati od nepismenih ljudi, oni nemaju osecaj za lepotu i paralelu. Al kad vidim i onaj beton kako je uradjen, mogu reci da nisam ni ocekivao vise. Za sve treba ipak i malo talenta, nije samo biti Tonce- gradnja, pardon gradjevinac, niti predsednik opstine, trebas za sve imati sluha i uvideti gde skripi, a kod nas definitivno to niti neko to vidi, niti ume. Prema tome sta reci, a ovi koji nepravilnosti i primete, za njih nema mesta tamo gde treba. Al ne brinimo ovo sto mi primecujemo, malo ko primeti, prema tome za ostale su lale odlicno posadjene, samo nek cveta i nek je veselo. Oprosti im Boze, nemaju sluha, niti su imali, al zato primaju plate.

    ОдговориИзбриши
  2. Zaboravih komentar oko grafita-zvrljotina. Toliko kukanja da se nema sta pojesti,svi gladni, umiru, al za kredu, sprejeve, farbu se uvek ima crkavica. Ova omladina je bas propast. Sta ovi roditelji pricaju svojoj deci da mi je znati? Znaju li oni kako se deca vaspitavaju? Daleko od toga. Bruka, srpska jevropo- evropo.

    ОдговориИзбриши
  3. Pa da se vratimo na nesretne 90/te. Ta deca koja rade upravo ovo sto ste nabrojali su deca ciji su roditelji isli u ratove tih istih 90/tih iako Srbija nije bila u ratu, svercovali pamapers i hranu iz Bugarske, mleko za bebe, uz benzin , koji su prenosili u plasticne flase i danonocno cekali na granicu. Da li se secate. Ja sam okusila sve ovo o cemu vam govorim. U medjuvremenu su dosle PROMENE za neke, sada mi i to oni isti iz nesretnih 90/tih roditelji imamo vise od 4 banke sto bi klinci rekli bez posla, i vec omatoreli da se negde zaposlimo, uz to para nemamo da neko radno mesto i platimo. Nasa deca su slusala sve ovo. Moja su Bogu hvala izrasla u razumnu decu sa dobrim kriterijumima za ono sto valja i ono sto ne valja. ALI!!! Nisu svi imali zivaca, vremena , znanja da se izbore sa problemima, od kore hleba do raznoraznih zivotnih problema. Ko je brinuo o kulturi ponasanja! Nemojte mi samo reci da to treba da uradi neka institucija. NE !! Porodica je PRVA i osnovna, ako do sedme godine ne naucite da smece bacate u kantu, kazete dobar dan, skupite svoje igracke .... nijedna institucija vas to nece nauciti. I opet kazem nema opravdanja za cirkus u nasem gradu, grafite, flase i smece. Problem je mnogo dublji. I slazem se da umesto spreja , cigareta, i flase piva treba kupiti knjigu ili vec ...I opet svako treba da krene da cisti u svom dvoristu. Da iskreno pogledamo sebe i svoje dete. Lako je kritikovati druge, svako pred ogledalo pa onda u komsiluk.

    ОдговориИзбриши
  4. Slažem se sa svima vama, u potpunosti. Model porodičnog vaspitanja je osnov svega i za sve! Zatim ide najbliže okruženje, vrtić, škola i tako dalje. Reče prethodna sugrađanka, "Bogu hvala, deca su joj razumna , sa izgrađenim kriterijumima za ono što valja i ono što ne valja". Za svaku pohvalu, pogotovu što su refleksije nedaća koje nas već godinama prate, i od nas roditelja, "napravile" depresivne, nervozne i netolerantne pojedince, opterećene ozbiljnom brigom o tzv. strategiji preživljavanja. Teška vremena, definitivno !

    ОдговориИзбриши
  5. Fantastično spojena priča o planetarnom i o ovom ovde, našem ( i ne samo našem) lokalnom problemu.
    I dok onima gore, na severu ili zapadu Evrope, život sada može da zagorčava samo Bog (ili priroda, kako ko gleda na stvari), jer su ljude doveli u red, mi ćemo na to, još, morati da čekamo.
    Što se mene tiče, da ne bih gubio vreme u tom čekanju, pridružujem se Vanji u njenim nastojanjima da popravi ovaj deo planete.

    ОдговориИзбриши